MONTESSORI SKUPINA

Metoda po Mariji Montessori bazira se na individualnom pristupu djetetu/čovjeku u cilju poticanja procesa samo-oblikovanja ili samo-odgoja. Procesi samo-oblikovanja doprinose i direktno su vezani za harmonični razvoj čovjeka i njegovo djelovanja na prirodu, svemir.

M. Montessori već u prvim radovima naglašava važnost pripremljenog okruženja. Poticajno okruženje se treba sastojati od didaktičkog materijala osobine kojega ona uvijek iznova ponavlja navodi:

1. izolacija jedne jedine osobine (vještine) u didaktičkom materijalu koji se nudi djetetu;
2. određeni broj materijala, najčešće jedan primjer materijala; polazi od načela preglednosti koje potiče kognitivno strukturiranje podražaja – znanja i harmoniziran razvoj djeteta;
3.  materijal izgleda estetski – privlači djecu svojim izgledom, potiče polarizaciju pozornosti, potiče procese razvoja odnosa brige i njege prema okruženju;
4. materijal potiče na spontanu aktivnost;
5. materijal posjeduje kontrolu greške – kontrola greške potiče pažljivije izvođenje vježbi; također upućuje na razvoj samostalnosti djeteta i osjećaja odgovornosti.

Tri osnovna načela metode Marije Montessori:

1. pomozi mi da sam to učinim;
2. metoda, tj. pristup jednak je prema svima; na istom putu slabi jačaju a jaki se usavršavaju;
3. načelo „Nihil est in intellectu, quod non sit prius in sensu“ ili „Ništa nije u čovjekovom umu, što nije ušlo kroz njegova osjetila“, nalazi kod M. Montessori pravu primjenu; cjelokupni materijal predstavlja konkretnu apstrakciju – od hvatanja (rukovanja) pa do shvaćanja je za neke dug, a za neke kratak put;

Svako dijete radi na izgradnji svog „unutrašnjeg reda“, tj. svoje „druge-istinske prirode “. Ono i jedino ono samo može usklađivati svoje unutrašnje potrebe (mogućnosti) s mogućnostima vanjskog svijeta.

Okruženje po načelima metode Marije Montessori

Područje iz praktičnog života

Područje za razvoj osjetila

Područje za razvoj matematičkih vještina

Područje za razvoj kulture govora i pisanog jezika

Područje kozmičkog odgoja

ŽIVOT I DJELO MARIJE MONTESSORI

,,Ono što zaista čini učitelja je ljubav za dijete; jer ljubav je ono što od društvene odgovornostii obrazovnog radnika čini višu svijest o misiji” – govorila je svojim studentima Marija Montesori, liječnica, pedagog i filozof. Bavila se odgojem djece i podučavanjem odgojitelja i učitelja. Njena obrazovni metoda se danas sve više primenjuje u državnim i privatnim vrtićima i školama širom svijeta.

Marija Montesori je rođena u jednom malom talijanskom gradiću 1870. godine. Roditelji su joj bili obrazovani, pa su se trudili da se i njihova kćerka obrazuje i završi dobre škole. Kao djevojčica sa svojom obitelji seli u Rim.

Marija, u glavnom gradu Italije, završava osnovno i srednje obrazovanje. Želja joj je bila postati liječnica. To je, prije svega, izazvalo čuđenje njenih roditelja, a zatim i okoline. Naime, u to vrijeme je na Univerzitetu u Rimu bilo samo muškaraca koji su studirali medicinu. Zanimanje liječnik je bilo nedostupno ženama. Marija je, međutim, bila uporna u svojoj namjeri da upiše medicinski fakultet.

Iako je prvi put odbijena, nije odustajala. Završila je odsjek za prirodne znanosti i poslije toga se, bez problema, upisala na studije medicine. Na studiju joj nije bilo lako. Svakodnevno se borila sa podsmijehom i predrasudama kolega. Praktičnim vježbama nije mogla prisustvovati zajedno sa muškim kolegama, pa je morala ostajati sama po mraku na vježbama. Usprkos svim problemima, Marija je uspješno položila sve ispite i 1896. godine postala je prva žena liječnica u Italiji.

Ubrzo po završetku studija, Marija Montesori dobija molbu da predstavlja Italiju na Međunarodnom kongresu za prava žena. Na Kongresu je zastupala društvene reforme po kojima žene trebaju imati ista prava kao i muškarci.

Godinu dana nakon što je diplomirala, Montesori je stažirala na psihijatrijskoj klinici Univerziteta u Rimu, gde je radila sa djecom s teškoćama u razvoju.

Baveći se liječenjem ove djece počinje se interesirati za pedagoški rad. Sve se više zanima za obrazovanje i odgoj djece sa posebnim potrebama, te tako pedagogija postaje nauka u kojoj će se kasnije itekako istaknuti.

Pedagoški počeci Marije Montessori

Njeni počeci u pedagogiji se povezuju za ,,Ortofreničku školu”. U ovoj školi je radila sa djecom sa širokom lepezom duševnih bolesti. Ovdje je ona, zapravo, od liječnika postala obrazovni radnik. Pokazalo se da su njenim načinom rada ova djeca jako napredovala. Naime, osmoro njenih učenika je na državnom ispitu čitanja i pisanja postiglo značajne rezultate što je nazvano ,,Prvim čudom Montessori”.

Godine 1901. napušta ovu školu i postaje predavač na Pedagoškoj školi u Rimu. Šest godina kasnije započinje samostalni rad. Otvara ,,Dječju kuću” u kojoj radi sa zdravom djecom. Ovdje će upravo i nastati, danas vrlo poznata, ,,Montesorri metoda”.

Širenje metoda Montesorri svijetom

Do 1908. godine već je postojalo pet „dječjih kuća“ — četiri u Rimu i jedna u Milanu. Deset godina kasnije otvara se prva ,,Dječja kuća” u Londonu. Vijesti o ,,Montessori metodi” se ubrzo šire i na druge kontinente. Dječje kuće se otvaraju u Engleskoj, Australiji, Rusiji.

Montessori je mnogo vremena provodila putujući i držeći predavanja i govore. Godine 1919. odlazi u Ameriku kako bi održala seriju predavanja o njenom pristupu u radu sa djecom. U Americi je bila gost Thomasa Edisona i američkog Montessori društva.

Montessori je željela osnovati trajno središte razvoja svoje metode učenja, ali mnogo toga je spriječeno pojavom fašizma u Europi. Do 1933. godine sve njene škole u Njemačkoj su zatvorene. Iste godine su zatvorene sve njene škole u Italiji, jer je odbila suradnju sa Mussolinijem i da program svojih škola oblikuje po modelu pokreta fašističke omladine.

Sa sinom Mariom, 1939. godine odlazi u Indiju, gde je namjeravala održati predavanja o svom radu. Međutim, kao talijanski državljani oboje su uhapšeni. On je poslan na prisilni rad, a ona smještena u kućni pritvor.

U Indiji je upoznala Mahatmu Gandhija, Nehrua i Tagoru, koji su joj kasnije pomogli da oslobodi sina iz zarobljeništva. Marija i Mario su kasnije obučavali preko tisuće indijskih nastavnika.

Montessori metoda i osnovna pravila

Metoda Marije Montessori obuhvaća period od rođenja do adolescencije. Smatrala je da ,,dijete samo sebe otkriva pokretima i senzomotornim iskustvima”, stoga mu nije potrebno pružanje pomoći u svakoj situaciji, nego samo ukoliko pomoć zatraži samo. Vjerovala je da djeca mogu učiti kroz osobnu aktivnost, da do svoje šeste godine imaju “upijajući um” i da u njih možemo imati povjerenja.

Obrazovni radnik sa djecom treba biti više pormatrač nego učitelj. Njegova uloga jeste da im oslobodi put da sami saznaju.

Roditelji su zaduženi da djeci omoguće sigurno i prijateljsko okruženje iz kojega će učiti korisne stvari, da ih svojim pohvalama, pozitivnim stavom i poštovanjem nauče da budu samouvjereni i pozitivni, i da im kroz razne aktivnosti (kućne poslove npr.) omoguće da nauče da postanu odgovorni.

Ova metoda kod djece razvija prije svega inteligenciju, a zatim i samopouzdanje i dostojanstvo koje dijete izgrađuje svaki put kada uspješno obavi zadatak bez pomoći odrasle osobe, bilo odgajatelja ili roditelja.

Marija Montessori je bila aktivan borac za mir u svijetu i pravo djece na obrazovanje. Učestvovala je u radu UNESCO-a i tri puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir. U Francuskoj je, 1949. godine, dobila Legiju časti.

U poznim godinama mnogo je putovala. Podučavala je učitelje i odgajatelje širom svijeta. Neposredno pred put u Afriku, gdje je svoje pedagoško znanje trebalo prenjeti tamošnjim učiteljima, umire 1952. godine.

Tokom svog rada objavila je i dosta knjiga. Neke od njih su danas dostupne. To su: ,, Upijajući um“, ,,Otkriće djeteta“ i ,,Od djetinjstva do adolescencije“. Prije nekoliko godina snimljen je i film ,,Una Vita Per i bambini“, koji je utemeljen na životnoj priči najpoznatijeg pedagoga na svijetu.

Iako je doživjela brojne kritike tokom tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, metoda „Montessori“ je preživjela i danas se primjenjuje u brojnim školama i vrtićima širom svijeta.

Osim toga, njene ideje o važnosti bezgraničnog potencijala djece, bez obzira na rasu, spol ili društveni status bile su značajne za razvoj ljudskih prava.

Marija Montessori svakako je bila ispred svog vremena.