CAP program
Statistika:
jedna od četiri djevojčice i jedan od 5-7 dječaka prije svoje 18. godine iskuse neki oblik seksualnog zlostavljanja
među zlostavljanom djecom preko 80% njih zlostavljale su osobe koje ona poznaju i vjeruju im!!!!!!!!!!!!
Uobičajeno upozoravanje djece o tome što ne smiju činiti i kojih se mjesta moraju kloniti, te sudsko gonjenje počinitelja, premda potrebno, ipak ne predstavlja istinsku prevenciju jer ih ne čini niti sigurnijom niti manje ranjivom. Primjerice, ne štiti ih od zlostavljača koji su im poznati!
CAP program poučava djecu efikasnim prevencijskim strategijama koje počivaju na dječjim sposobnostima, a ne na ograničavanju tih sposobnosti. Djeca moraju znati koje stvari mogu učiniti ako se nađu u opasnoj situaciji i s kim o tome mogu razgovarati.
Radionica za osoblje vrtića
Cilj joj je senzibiliziranje svih zaposlenika za problem zlostavljanja, upoznavanje s potrebom i obvezom odraslih osoba da zaštite djecu te upoznavanje sa zakonskim obvezama odraslih u slučajevima zlostavljanja.
Radionica za roditelje
Roditelje se upoznaje s problemom zlostavljanja,koliko je učestala,tko su žrtve,tko su nasilnici,kakve posljedice ostavlja,kako prepoznati zlostavljano dijete,kako pomoći da se zaštite od zlostavljanja,kako razgovarati s djetetom koje obznanjuje zlostavljanje.
Radionica za djecu
Djecu se poučava njihovim pravima, uči ih se da prepoznaju opasne situacije i poučava ih se na koje načine mogu povećati svoju sigurnosti i zadržati svoja prava. Radionica započinje razgovorom o tri osnovna prava svakog djeteta: da bude sigurno, jako i slobodno. Primarni voditelj razgovara s djecom i uvodi ih u temu. Ostala dva člana tima nakon toga igraju uloge.
Prorađuju se sljedeće situacije:
1. dijete protiv djeteta
2. odrasli stranac protiv djeteta
3. poznata odrasla osoba protiv djeteta
Svako igranje uloga odvija se dva puta. Prvi igrokaz predstavlja djeci osobu koja nema razvijene vještine za prevenciju napada. Nakon toga igrokaza slijedi grupna diskusija koja kod djece osvještava koje sve strategije obrane mogu upotrijebiti te ih se uči strategijama samoobrane, traženja pomoći od odraslih osoba i zalaganju za sebe. Ponovo se izvodi igrokaz, a u igrokazu se ovoga puta primjenjuju nove strategije koje su djeca upravo naučila. Kako bi djeca uvježbala nova ponašanja, pruža im se mogućnost da i ona sudjeluju u igrokazu, glumeći u podržavajućim ulogama.
Na kraju radionice u igrokaz se uvodi i odgajateljica koja igra samu sebe. Odgajateljica je u ovom slučaju u ulozi odrasle osobe u koju dijete ima povjerenja i kojoj se može požaliti. Takav pristup djeci pruža mogućnost vizualiziranja onoga što bi se dogodilo kad bi s nekim trebali razgovarati o problemu.
Nakon odrađene radionice djeca porazgovaraju o svojim dojmovima te o tome jesu li bili u situaciji da im je netko pokušao oduzeti njihova prava, odnosno jesu li bila zlostavljana.
Kasnije tijekom godine odgajateljice ponavljaju s djecom naučene strategije.
Što se djecu konkretno uči?
- da jasno i glasno kažu ne onome tko ih pokuša ugroziti
- da u opasnosti pobjegnu na najbliže sigurno mjesto
- da viču što glasnije mogu i ne prestaju dok nisu sigurni
- da traže pomoć odraslih u koje imaju povjerenja uvijek kad se osjećaju nesigurno, zaplašeno, uznemireno nečijim ponašanjem i da to nije tužakanje
- da traže pomoć vršnjaka
- da uvijek budu u sigurnoj udaljenosti kad razgovaraju s nepoznatim osobama
- da nikada ne prihvaćaju poklone, obećanja, ponude za uslugu koja zahtijeva od njih ulazak u auto ili stan nepoznate osobe
- da jasno razlikuju dobre i loše tajne
- da se pokušaju obraniti od stranca koji ih je uhvatio (udaranjem u osjetljive dijelove tijela, snažnim povlačenjem za mali prst ako im rukom pritisne usta)
- da se ne upuštaju sami u potragu za neznancem, nego da nastoje što bolje zapamtiti kako je izgledao
- ako ih poznata odrasla osoba plaši i zbunjuje svojim zahtjevima, osobito ako traži da to ostane “mala tajna”, nikako o tome ne šutjeti, nego reći odraslima kojima vjeruju i govoriti im o tome sve dok to ne počnu shvaćati ozbiljno